Jučer na popodnevnoj kavi s nekolicinom mojih najbližih prijatelja povela se vrlo zanimljiva priča koja je proizašla iz pitanja: da možeš izabrati bilo kojeg svjetskog autora i posvojiti njegov život i književni rad, koji autor bi to bio?
Svi su se naravno malo zamislili, prebirući po mislima i tražeći svog miljenika. Moj odabir je bez mnogo razmišljanja pao na Alberta Camusa.
Iz meni nepoznatog razloga već neko vrijeme fascinirana sam njegovim djelima. Možda zato što je jedan od rijetkih koji tako dobro poznaje i opisuje čovjeka i njegovu nutrinu, a možda zato što odrastam pa tek sada shvaćam cijelu istinu o fenomenu i ideji apsurda.
Čitajući nedavno njegovu pripovijest "Pad" (1956.) ostala sam zatečena njegovom tvrdnjom kako se nitko zapravo ne može lišiti da ne vlada, ili da ne bude služen.
Svaki čovjek ima potrebu da vlada odnosno da nekome zapovijeda. Te dvije stvari su čovjeku nužne za normalan život skoro kao disanje.
Razumljivo je da se ovo zapovijedanje ne odnosi samo na poslovni svijet nego na međuljudske odnose (s kolegama, prijateljima, obitelji, ljubavnicima itd).
Camus navodi kako svi imamo nekoga nad kim smo superiorniji, nekoga nad kim možemo samom sebi dokazati da smo jači. Politika ima građane, šef zaposlenike, majka djecu, cura i dečko jedno drugo a neženja psa ili mačku. Ukratko bitno je moći se razljutiti a da druga strana nema prava da odgovori.
Zaista je potrebno da netko ima posljednju riječ.
Ako ne, na svaki bi se razlog mogao nadovezati drugi, i ne bi bilo kraja.
Moć presijeca sve.
Iako na prvi pogled zvuči surovo i uvredljivo za nas moderne građane, prepune empatije, razumijevanja i ravnopravnosti za čovjeka, mislim da se općenito slažem s ovom teorijom.
Možda je naučiti kada vladati i zapovijedati, a kada pustiti da netko vlada i zapovijeda vama zapravo prava životna umjetnost i ključ uspjeha za sve vrste ljudskih odnosa.
